Ne znam kako se to tacno desilo, ljudi su dolazili i odlazili od mog stola, ali ja se vojnicki nisam micala sa svoje stolice. Cini mi se vec dva dana.


Jednog momenta smo ostale samo nas dve za stolom, same. Ona - mlada i lepa, sa ocima punim zivota i glupim osmehom, i naravno Ja - Ja u svom zanosu i u svojim mislima koje su cas bile prazan list papira cas ludilo boja i reci, bolelo me uvo za sve oko mene.  Pricala je ko zna sta, sva vesela i razdragana, uz stalno dodirivanje i iritantno kikotanje.  Naravno da nisam obracala paznju na to, srednjim prstom sam lagano milovala rub case i pokusavala da se setim zasto sam uopste ovde i dosla..


Secam se da sam u jednom momentu cula njeno pitanje:
- “Koja ti je omiljena boja?”
- “Sta koja mi je...?!”  upitah je nezainteresovano, jedva da sam je i pogledala
- “Boja, koja ti je omiljena boja?” pitala je dok se smestala i uvrtala kosu kaziprstom
- “Crna." odgovorih posle gutljaja Vina.
- “Pa crna nije boja" kikotala se glupo.
-“Crna nije boja, vec njeno odsustvo svetlosti,kao sto cu i ja biti u nastavku ovog razgovora- odsutna.”

Odgovorih kurtuoazno, ustadoh i bez reci krenuh ka izlazu.